PREDSJEDNICA SSŠPDPBIH, LEJLA ĆATIĆ, GOSTOVALA U STUDIJU TV HAYAT: MORAMO SE UDRUŽITI I ZAISTA OZBILJNO HTJETI DA PROMIJENIMO STANJE U KOJEM SE NALAZIMO
Povodom Međunarodnog praznika rada, predsjednica SSŠPDPBiH, Lejla Ćatić gostovala je u studiju TV Hayat, gdje se osvrnula na kompletnu problematiku radništva u BiH, sa fokusom na situaciju u sektorima šumarstva prerade drveta i papira. U svom obraćanju je istakla sljedeće:
„Prvi Maj kao i 28. april su dani kada se trebamo više pobrinuti za radnička prava i isticati probleme s kojima se radnici susreću. Onim koji smatraju da su dosegli dovoljan nivo svojih prava čestitam Praznik rada, ali ja lično smatram da trebamo još puno raditi na tome da bismo postigli uslove kako bi istinski mogli slaviti ovaj dan. Radnici teško žive i ni za jedan sektor ne možemo reći da ima radnike koji imaju život dostojan čovjeka. Jedina statistička mjera koja se sada uzima kao mjerilo postojećih prava, je najniža plata koja je uvedena u FBiH krajem 2021. godine i iznosi 596 KM. To je sasvim nedovoljno za dostojan život jednog čovjeka, a da ne govorimo o četvoročlanoj porodici, kojoj je mjesečno za život potrebno 2800 KM. Prema posljednjim podacima, prosječna plata u FBiH za februar ove godine iznosi 1139 KM i ona je nedovoljna da bi jedna četvoročlana porodica preživjela, jer prosječna plata, statistički gledano, pokriva svega 42 posto ukupnih troškova.
Postoje kontinuirani zahtjevi određenih skupina da se usvoji zakon o minimalnoj plati u FBiH, prema kojem bi ista iznosila oko 1000 KM. Međutim, ja bih rekla da ni tih hiljadu maraka danas nije dovoljno da bi čovjek imao život dostojan čovjeka i pokrio sve troškove. U 2022. godini je SSŠPDPBiH koristio neke druge kapacitete za utvrđivanje činjeničnog stanja, tako da smo sarađivali sa ekonomskim analitičarima i izrađivali periodične analize, te smo na osnovu toga kao i na osnovu zvaničnih podataka u BiH i FBiH, kreirali svoje aktivnosti i nastupanja prema Udruženju poslodavaca i poslodavcima pojedinačno, u cilju povećanja, odnosno usklađivanja plata. Na bazi toga smo uspjeli da ispregovaramo kolektivne ugovore za sektor prerade drveta i papira gdje imamo privatne firme, te za sektor šumarstva u kojem su u pitanju javna preduzeća, na nivou kantona. Sa javnim preduzećima smo uspjeli da ispregovaramo kolektivne ugovore na kantonalnom nivou, a sa poslodavcima iz sektora prerade drveta i papira na lokalnom nivou i uspjeli smo da obezbijedimo povećanje plata.
To jeste djelovalo pozitivno, ali nominalno povećanje plata je izgubljeno, jer na sceni imamo galopirajuću inflaciju. Prema podacima iz oktobra prošle godine, inflacija je u tom mjesecu dosegla 19 posto. Već u februaru imamo utvrđeno stanje prema kojem inflacija na godišnjem nivou iznosi 10 posto, što znači da se sve što postignemo kroz kolektivno pregovaranje sa poslodavcima, čemu smo zaista bili posvećeni posljednjih godina, izgubi zbog te galopirajuće inflacije, pošto nemamo adekvatnih mjera nadležnih vlasti kako bi se ona suzbila. Ogromni su troškovi za energiju, za životne namirnice i imamo situaciju gdje se čak svaki dan cijena neke osnovne životne namirnice mijenja i to više nije moguće upratiti. Izostale su mjere nadležnih organa u suzbijanju posljedica enormnog porasta cijena. Trebalo se na vrijeme reagovati.
Uopšteno govoreći, jako se malo misli o statusu radnika i radnica i zbog toga imamo situaciju da sve češće mladi ljudi, ali i stariji ostavljaju svoja radna mjesta, ostavljaju svoje domove u BiH i odlaze u neke treće zemlje gdje traže bolje uvjete života i rada. To je pojava s kojom ćemo se morati suočiti u narednom periodu, jer već sad imamo ogroman deficit radne snage u svim sektorima. To se značajno osjeti u sektoru šumarstva. Imamo situaciju da javno šumarsko preduzeće raspiše konkurs za dva-tri radna mjesta za sjekače, traktoriste i slično, a da se na taj konkurs ne javi niko. To se prije par godina nije moglo desiti, ali se sada dešava.
Osim tog problema, ja bih istakla i činjenicu da obrazovni sistem ne prati potrebe na tržištu rada u BiH i FBiH. Mladi se ne potiču i ne daje im se prilika da se adekvatno obrazuju, eventualno nauče neke zanate i da se bave poslovima iz proizvodnih sektora. Mislim da bi institucije trebale da porade na tome da se osmisle programi kojima će se mladima dati podstrijek da se bave takvim djelatnostima, a sve u cilju da ih zadržimo u zemlji. S jedne strane imamo stopu nezaposlenosti od 31,1 posto, a s druge strane imamo izjave poslodavaca da nedostaje radne snage, pri čemu smo i mi iz sindikata potpunosti svjesni da imamo taj odljev radnika. Posljednjih godina su poslodavci zaista mnogo radili na kvalifikaciji i prekvalifikaciji radne snage u skladu sa svojim potrebama. Postoje brojni programi, međutim, sve to nije dovoljno. Vrlo često se dešava da radnici koji prođu navedene obuke i koji su na taj način osposobljeni, odlaze iz zemlje na rad u inostranstvo, jer i njihove plate koje ovdje dobijaju nakon dokvalifikacije nisu dovoljne da bi oni ostali u BiH. Tako da ovdje zaista imamo krizu kojoj treba ozbiljno pristupiti i ja se nadam da će nas konačno neko čuti te da će se pozabaviti ovim pitanjima.
Poslodavci sve više govore o potrebi za uvozom radne snage iz drugih zemalja. Ali ja mislim da prije svega trebamo da obezbijedimo poslove za naše radnike, za naše građane, a tek onda da govorimo o eventualnom uvozu radne snage. Već smo počeli uvoziti tzv. „jeftinu“ radnu snagu, a da se uopšte nismo pozabavili ovim što sam prethodno pomenula. To je zaista jedan ogroman sistemski problem, s kojim se treba suočiti. Prije svega treba odgovarajućim zakonskim propisima dati primat našim građanima i građankama da se zaposle i omogućiti im da ostvare osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na rad i na pravičnu zaradu. Tek nakon toga trebamo omogućiti i stranim državljanima da imaju posao, jer, naravno, ne smijemo biti uski, već moramo pružiti mogućnost i drugima, bilo da su to migranti ili neka druga lica iz stranih zemalja koji borave u BiH, da također imaju pravo na rad.
Što se tiče kršenja radnih prava naših radnika, najčešće imamo pojavu prekovremenog rada koji nije adekvatno plaćen, a rad na crno je još uvijek prisutan. Sama cifra broja nezaposlenih nam ukazuje da imamo još uvijek dosta slučajeva rada na crno. U realnom sektoru imamo slučajeve da se plate isplaćuju samo djelomično, pri čemu se najniža plata isplati na račun radnika, a ostatak plate se isplaćuje dodatno, u koverti. Imamo i dosta slučajeva mobinga i diskriminacije koji su prisutni kako u javnim preduzećima, tako i u privatnom sektoru. Taj sveopći stres stvara jedan jako nepovoljan ambijent. Jako puno je oboljelih radnika jer u svemu tome što sam nabrojala postoji uzročno-posljedična povezanost. Povrh toga, uvjeti rada su jako loši, a zaštitna oprema je nekvalitetna i neadekvatna, zbog čega radnici stradaju i obolijevaju, na šta se ne obraća dovoljna pažnja. Često nam radnici javljaju da u svojoj firmi ne mogu dobiti ni potvrdu o povredi na radu. Regulisanje problematike u ovoj oblasti je nešto što mora biti primarno. Da bismo nešto uspijeli promijeniti, potrebna je intervencija nadležnih inspekcija. Međutim, nemamo dovoljan broj inspektora, kako inspektora zaštite na radu, tako i inspektora rada. Moramo uspostaviti prošireni dijalog u koji moramo uključiti inspekcije rada i ta pitanja više aktuelizirati.
Postoji novi zakon o zaštiti na radu koji se počeo implementirati. Ovaj zakon ima akcenat na prevenciji. Pravilnici se još uvijek donose od strane nadležnog ministarstva, ali ima i dalje veliki broj neriješenih problema. Prije svega, moramo promijeniti svijest. Radnik mora biti svjestan da je i on dužan ispoštovati određene propise koji se tiču njegove zaštite na radu. On također mora znati da ima pravo da odbije da radi ako smatra da određeni posao prijeti njegovom zdravlju i njegovoj sigurnosti, te da isto prijavi nadležnoj inspekciji, odnosno da uputi žalbu poslodavcu. A poslodavci moraju biti svjesni da je bolje uložiti u zaštitu na radu, nego trpiti posljedice koje mogu da se dese zbog neadekvatnog ulaganja u navedenu zaštitu. Čak i dok hodamo gradom možemo, u nekoliko stotina metara, uočiti bar dva-tri primjera neadekvatne zaštite. Imamo primjere gradilišta i radilišta bez ikakvog obezbjeđenja za radnike. Vidimo ljude koji rade na velikim visinama, a da za to nemaju opremu. Iako se sve to dešava u samom centru grada, nemamo reakciju nadležnih.
Zbog svega toga naglašavam da o pitanjima prava i života radnika ne trebamo govoriti samo za Prvi maj. Puno češće trebamo tematizirati ovu problematiku kako bi ista došla do onih koji trebaju da sistemski rade na promjenama i stvaranju uvjeta za rad radnika i radnica u BiH.
Jako malo radnika je danas sindikalno organizovano. Veliki broj radnika je izvan sindikalnih organizacija i prepušteni su sami sebi. Jedina garancija prava koju oni imaju je minimalna plata utvrđena odlukom vlade. Ali ne postoji nijedan drugi propis koji garantuje bilo kakvo drugo materijalno pravo, ukoliko u određenom sektoru nemate kolektivnog ugovora. Mi opći kolektivni ugovor na nivou FBiH nemamo od kraja 2016. godine. To znači da, ako imate kolektivni ugovor za određeni sektor, tada imate i mogućnost da zaštitite radnika, odnosno da se radnik zaštiti bar kad su u pitanju njegova materijalna prava, jer je kolektivnim ugovorom propisan najmanji procenat dodataka na noćni rad, prekovremeni rad, rad na dane praznika, a imate i mogućnost isplate minulog rada, nekih drugih naknada, pravo na regres, pravo na topli obrok itd. Mi, pet granskih sindikata, smo postigli proširenje kolektivnog ugovora sa Udruženjem poslodavaca i mislim da smo postigli dobar rezultat, ali moramo raditi i dalje.
Još uvijek imamo zakone koji diktiraju visoku stopu poreza i doprinosa i to je jedan od razloga zašto ne može doći do povećanja neto-plata radnicima. Radnici u realnom sektoru su ti koji stvaraju dodatne vrijednosti, ali to su i radnici javnih preduzeća, bar kada govorimo o sektoru šumarstva. Međutim, političari nisu svjesni da, ako nema tih radnika i ako nema tih dodatnih vrijednosti, neće biti ni visokih budžeta niti mogućnosti isplate plata u javnom sektoru, odnosno njegovog zbrinjavanja. Treba raditi na određenim sistemskim promjenama i ovdje nam zaista trebaju konkretni i korektni planovi za poboljšanje uvjeta rada, kako bi ti mladi ljudi ostali u BiH da stvaraju nove vrijednosti. Opet podcrtavam, ti koji stvaraju nove vrijednosti, a to su radnici u realnom sektoru, imaju jako niska primanja, nisu dovoljno zaštićeni i svakim danom rade pod sve većim stresom. Njihovo osmočasovno radno vrijeme im ne može obezbijediti platu koju oni trebaju da bi pokrili troškove za egzistencijalne potrebe svojih porodica, te moraju raditi i dodatne poslove kako bi osigurali sredstva za život. Zamislite kakav je to stres za jednog čovjeka koji od sedam dana u sedmici, radi svih sedam dana, a dnevno do 12, pa možda i 15 sati.
Uočavamo i čestu pojavu radnika invalida uzrokovanu lošim uslovima u kojima rade, ali i stresom o kojem sam prethodno govorila. Imamo veliki broj invalida druge kategorije koje nije moguće adekvatno zbrinuti u svim preduzećima. Ne postoje adekvatne socijalne mjere kako bi se ti radnici zaštitili, a obično se radi o radnicima, upravo u sektoru šumarstva, prerade drveta i papira koji imaju smanjenu radnu sposobnost i koje nije moguće prekvalifikovati i dokvalifikovati, niti im obezbijediti neko drugo radno mjesto kod istog poslodavca. A tim ljudima zaista treba pomoći, jer su njihove invalidnosti nastale upravo dugotrajnim radom na određenim poslovima pod teškim uslovima rada. Poznato je da sektor šumarstva ima visok stepen povreda na radu.
Velik problem predstavlja i neuvezani radni staž, mada se posljednjih godina dosta radilo na tome. Uprkos tome, prošle godine smo imali 50.000 radnika sa neuvezanim radnim stažom. Moja poruka radnicima je da bih ja bi bila presretna kad bih im mogla čestitati današnji dan, ali nažalost smo daleko od toga. Ono što bih im poručila da na Prvi maj, ali i na svaki idući dan malo više razmisle o svojim pravima, da se solidarišu jedni s drugima, da se uvežu i da se sindikalno organizuju. Mislim da svi granski sindikati, bez obzira o kojem sektoru govorimo zaista rade punim kapacitetom i stalno smo na raspolaganju radnicima da im pomognemo, u granicama naših mogućnosti. Međutim, da bismo postigli bolje rezultate moramo biti jači, moramo se solidarisati, udružiti i moramo zaista ozbiljno željeti i htjeti da promijenimo stanje u kojem se nalazimo.“
