Svakog Prvog maja se radništvo svijeta prisjeća sudbonosnih događaja koji su se odigrali na ovaj dan u Čikagu 1886. godine kada su radnici počeli da se bore protiv izrabljivanja i za bolje uslove rada sa, sada već historijskom parolom, „Osam sati rada, osam sati kulture, osam sati odmora“.
U decenijama nakon ovog događaja radnička prava su jačala i uslovi rada i plata, materijalni i pravni status su, bar u nekim dijelovima svijeta postajali bolji, radnička udruženja, sindikati i pokreti su rasli, a radnici su se izborili da se njihov glas čuje i počinje uvažavati.
Međutim, danas smo svjedoci da vrijeme ide unazad i da su neka osnovna prava koja su se dugo vremena podrazumijevala, sada ukinuta i ugrožena i da umjesto daljnjeg napretka i poboljšanja aktuelnog stanja, imamo situaciju u kojoj se već postojeća, temeljna prava urušavaju, a radnici pretvaraju u robove podložne sve većem i većem izrabljivanju.
U Bosni i Hercegovini, radnici ove godine svoj praznik dočekuju u još težem položaju. Osim teških posljedica koje je pandemija COVID-a 19 ostavila na ekonomiju i radna mjesta, ove godine je uslijedilo i enormno povećanje cijena troškova života koje nije pratilo adekvatno povećanje plata, što je dodatno ugrozilo standard i onemogućilo pokrivanje minimalnih troškova života.
U Federaciji Bosne i Hercegovine još uvijek nemamo usvojen zakon o minimalnoj plati. U cijeloj državi su uvjeti rada i dalje loši, plate su mizerne, poskupljenja su izmakla kontroli, a u radnim sredinama su i dalje prisutni česti slučajevi mobinga, izrabljivanje uz neplaćene prekovremene sate, rad vikendom, nesigurni ugovori o radu na određeno, otežavanje postupka kolektivnog pregovaranja i nezaključenje kolektivnih ugovora, neadekvatna oprema, prečeste povrede i smrtni slučajevi na radu.
Vlast ne čini ništa ili neizmjerno malo da sanira posljedice inflacije. Iako smo svjedoci neviđenog egzodusa radnika iz BiH, nadležne institucije se ovim problemom uopšte ne bave i ignorišu ga dovodeći nas u opasnost da ostanemo bez kvalifikovane radne snage i bez osnovnog temelja privrede. Iako je donesen novi Zakon o zaštiti na radu, isti se ne primjenjuje u potpunosti i radnici, posebno u sektorima našeg Sindikata i dalje rade u iznimno teškim uslovima, izloženi povredama i nesretnim slučajevima u kojima neki od njih gube i svoje živote.
Na današnji dan koristimo priliku da ponovo izrazimo svoje nezadovoljstvo položajem radnika naše zemlje i da naglasimo urgentnu potrebu za promjenama koje će spriječiti sunovrat radništva u ropstvo i siromaštvo.
RAD I TRUD SE MORA POČETI POŠTOVATI, UVAŽAVATI I ŠTITITI.
TRAŽIMO ŽIVOT DOSTOJAN ČOVJEKA I SAMO ONO ŠTO SMO MUKOTRPNIM RADOM ZARADILI.
RAST CIJENA MORA PRATITI I RAST PLATA.
TRAŽIMO PODRŠKU ZA SNAŽNIJE KOLEKTIVNO PREGOVARANJE.
ZAŠTITA RADNIKA NA RADU MORA BITI PRIORITET, A NE UVEĆANJE KAPITALA.
Ovog dana moramo još jednom naglasiti da mi radnici moramo učiniti sve da postignemo potpuno jedinstvo u našoj borbi za naš zasluženi status u društvu. U toj borbi ne smijemo zaboraviti solidarnost između radnika, jer zajedno se suočavamo sa istim iskušenjima i nedaćama i samo zajedno ih možemo prevladati.
SOLIDARNOST ZAUVIJEK!
