Rad po mjeri čovjeka

Rad po mjeri čovjeka

Odnose snaga mogu promijeniti samo organizirani radnici

Piše:
Dijana Šobota
18. septembra/rujna 2020.

U posljednje smo vrijeme navikli da političari, pa čak i poslodavci, sve češće preko usta prevaljuju riječi „solidarnost“ i „pravednost“. Bilo bi to naravno pohvalno i prijeko potrebno kad u praksi to ne bi značilo još jedno ponavljanje obećanja bez konkretnih mjera i još jedan poziv da „svi zajedno moramo solidarno podnijeti teret krize“. A znamo preko čijih leđa se to obično prelama.

Solidarnost i pravednost našle su se i u naslovu godišnjeg izvještaja Europske komisije i njenoj ekonomskoj analizi zapošljavanja i socijalnih trendova te mjera politika u Europskoj uniji, objavljenome u utorak, 15. rujna 2020., naslovljenom „Ne ostaviti nikoga na cjedilu i težiti višem: pravednost i solidarnost u europskom socijalnom tržišnom gospodarstvu“.

U Pregledu se navodi kako pandemija COVID-19 ima duboke zdravstvene, ekonomske, socijalne te učinke na zapošljavanje prijeteći napretku koji je EU ranije postigla. Ekonomski šok u svim državama članicama veći je nego u krizi 2008.-2009. godine, ekonomska proizvodnja naglo je smanjena, nezaposlenost raste, a posebno su pogođene i inače najranjivije kategorije, među kojima su i mladi.

Komisija u analizi među ostalim navodi kako odgovarajuće minimalne plaće i minimalni dohodak mogu imati blagotvoran učinak na socijalnu mobilnost Europljana; naglašava kako su mehanizmi solidarnosti poput instrumenta za privremenu potporu za ublažavanje rizika od nezaposlenosti u hitnim slučajevima (SURE) odnosno mjere skraćenog radnog vremena učinkovite u zaštiti radnih mjesta; kako se jačanje socijalne pravednosti i općenito ulaganje u ljude isplati, uključujući i otklanjanje rodno uvjetovanih razlika. Socijalna ulaganja su potrebna i u obliku prekvalifikacije i naknada za nezaposlenost u kontekstu strukturnih promjena kao što je zelena tranzicija. Komisija u izvještaju također ističe kako socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje utječu na pravednost i njezinu percepciju na radnome mjestu promicanjem pravednijih plaća, boljih uvjeta rada i inkluzivnijih tržišta rada.

Za prevladavanje krize ključno je jačanje socijalne pravednosti i ugrađivanje solidarnosti i otpornosti u sadržaj svih politika, navodi Komisija u svojoj analizi. „To zahtijeva stavljanje ljudi ispred i u središte. Kako bi se osigurala otpornost, solidarnost i kohezija, odgovor EU-a mora dati prioritet zapošljavanju, smanjiti nejednakosti i osigurati jednake mogućnosti. Učinkovita provedba Europskog stupa socijalnih prava služit će nam kao vodič“, kazao je povjerenik za radna mjesta i socijalna prava Nicolas Schmit prilikom objave analize.

Dan nakon objave Pregleda, objavila se i predsjednica Komisije, Ursula von der Layen svojim govorom o stanju Unije pred zastupnicima u Europskom parlamentu. Von der Layen je predstavila je svoju viziju Europe koja je nakon pandemije „snažnija i predvodi na putu u novu vitalnost“. U svom je govoru naglasila kako „dostojanstvo rada u našoj Uniji mora biti sveto“ ali i upozorila na istinu da se „za previše ljudi rad više ne isplati“. Kao „snažna zagovarateljica kolektivnog pregovaranja“, kako sama za sebe kaže, ponovila je obećanje kako će Komisija iznijeti zakonodavni prijedlog za pomoć državama članicama u stvaranju okvira za minimalne plaće:

„Svi moraju imati pristup minimalnim plaćama, putem kolektivnih ugovora ili na osnovi zakonskih minimalnih plaća. (…) U mnogim smo državama članicama vidjeli kako se dobro ispregovaranom minimalnom plaćom osiguravaju radna mjesta i stvara pravednost, i za radnike i za poduzeća koja svoje radnike doista cijene. Vrijeme je da se rad uz minimalnu plaću isplati.“

Predsjednica Komisije tako je – još jednom – odlično opisala problem koji Europa ima s niskim plaćama i dostojanstvom rada, ali je propustila dati jasna obećanja i rješenja za te probleme, a ta rješenja europski sindikalni pokret već godinama nudi: minimalne plaće koje ne smiju biti ispod praga siromaštva i pravo na kolektivno pregovaranje za sve.

Da bi se „svetost dostojanstva rada“ doista i ostvarila, radnici i njihovi sindikati moraju znati koji su to konkretni planovi Komisije za 76 milijuna radnika koji su sada isključeni iz kolektivnog pregovaranja i čije su plaće zbog toga niže, moraju znati što Komisija konkretno planira učiniti kako bi osigurala socijalnu zaštitu za sve, kako se kani boriti protiv prekarnog rada i provesti Europski stup socijalnih prava. To od predsjednice Komisije nismo čuli.

A hoćemo li čuti, i još važnije – hoćemo li vidjeti konkretne prijedloge Europske komisije i nacionalnih vlada, uključujući i Vlade RH, koji će napraviti stvarni pomak prema dostojanstvu rada – prema radu po mjeri čovjeka – očito neće ovisiti (samo) o dobroj volji političara (a još manje poslodavaca). Ostvarenje takvih prijedloga, i progresivnih ideja sindikata, ovisit će upravo o solidarnosti za koju Komisija kaže da je sada važnija no ikad. Ali ta solidarnost je solidarnost radnika, organiziranih u snažne sindikate koji su spremni i sposobni zalagati se za prava, pravednost i dostojanstvo rada.

Budimo realni, odnosi snaga su se promijenili: slabljenjem radničkog i sindikalnog pokreta, koji je sve više u defenzivi, poslodavci nemaju interesa sjediti za pregovaračkim stolom, jer moć – pa i vlasti – su na njihovoj strani.

Samo na primjeru podataka o korelaciji između sindikalne gustoće – dakle, broja radnika organiziranih u sindikate – i visine plaća možemo jasno vidjeti da bez snažnih sindikata nema ni rada po mjeri čovjeka. Promijeniti takve odnose snaga – a time i izboriti rad po mjeri čovjeka i istinsku pravednost – možemo samo organiziranjem radnika i jačanjem sindikata. Zajedno smo jači nije samo slogan – zajedno doista, i jedino zajedno možemo mijenjati stvari. Ima li snažnijeg argumenta i boljeg poziva na učlanjenje u sindikat?

Izvor: www.radpomjeri.eu

Milan Jevtić – Zaštita šuma u svetu i u EU

Milan Jevtić – Zaštita šuma u svetu i u EU

Prezentacija sa regionalnog seminara pod nazivom “Podizanje ekološke svesti o očuvanju prirodnih resursa za zaposlene u šumarstvu i drvnoj industriji” održanog 2.9.2020. u Beogradu u organizaciji Sindikata šumarstva i prerade drveta Srbije uz podršku Fondacije “Friedrich Ebert” na kome je učestvovala i Lejla Ćatić, predsjednica Samostalnog sindikata šumarstva, prerade drveta i papira BiH.

Šta je smisao sindikata?

Šta je smisao sindikata?

ZAŠTO SINDIKATI POSTOJE?

ZAŠTO POSTATI ČLANOM SINDIKATA?

Radnici u Bosni i Hercegovini nalaze se u izuzetno teškom položaju. U ovoj zemlji radnici rade bez skoro ikakvih prava, uz mizerne naknade, sa loše ili nikako riješenim zdravstvenim i penzijskim osiguranjem, u vrlo često lošim uvjetima i bez adekvatne zaštite na radu. Nastupanjem krize koronavirusa situacija i položaj radnika u BiH je još više usložnjen. Da li se nešto može promijeniti, da li možemo nešto više učiniti za radnike? Zašto uopšte pristupiti sindikatu ako imamo takvo stanje?

Veliki broj radnika u Bosni i Hercegovini, a naročito u Federaciji BiH nije sindikalno organizovan. Radnici zaposleni u privatnom sektoru često izbjegavaju govoriti o sindikatu i sindikalnom organizovanju. Nerijetko čujemo kritike na račun sindikata i sindikalnog djelovanja, a da upravo najveći kritičari sindikata nisu nikada bili članovi sindikata, niti su pokušali uraditi nešto za unapređenje radničkih prava u vlastitim sredinama.

Imamo i onih koji gube nadu i pitaju se, zašto da učestvuju u radu sindikata, ako je stanje takvo kakvo jeste.

Logičan odgovor bio bi: Upravo zbog toga što je stanje takvo kakvo jeste. Sindikat postoji i njegova osnovna uloga i zadatak je da da se bori za bolje stanje.

U sistemu višepartijske demokratije sindikat nije ništa drugo do udruženje radnika, osnovano od samih radnika sa ciljem jačanja njihovog položaja prema poslodavcima i državi u pregovorima o uslovima rada, odnosno radnim i socijalnim pravima.

Ko može zastupati interese radnika? Da li su to poslodavci, koji ih upošljavaju?

Poslodavci, ma kako moralni ljudi bili, posluju kako bi ostvarili profit, zbog čega su svoj posao i pokrenuli. Pošto im je to glavni cilj, oni ne mogu biti zastupnici interesa radnika, i prava koji im oni sami od sebe obezbijede nisu rješenje, jer će ih uskratiti čim zarada opadne ili kada imaju nova ulaganja.

Da li država mora biti zastupnik radničkih interesa?

Iako u državnim organima postoje ministarstva i službe za radnička pitanja, postavlja se pitanje da li neki službenik u kancelariji zaista može znati kakve su konkretne potrebe radnika na terenu, kakvi su uslovi rada, da li postoji odgovarajuća oprema i da li je neki posao nagrađen platom koja odgovara uloženom trudu?

Ozbiljnost  u donošenju propisa, vremenskom trajanju a naročito sadržaju propisa kojima se reguliše radno-pravni status radnika, odnosno njihova prava iz radnog odnosa i po osnovu radnog odnosa dovoljno nam govore o ozbiljnosti i zanimanju vlasti za radnike.

Odgovor koji se sam po sebi nameće je da samo radnici mogu zastupati svoje interese i efektivno se boriti za svoja prava.

Pojedinačna obraćanja radnika ili njihovo obraćanje u neformalim grupama poslodavcu ne mogu imati mnogo uspjeha, jer vrlo često od poslodavca nisu ozbiljno shvaćeni, a ponekad su i neupućeni kako da nastupaju prema poslodavcu u isticanju svojih zahtjeva. Nerijetko se dešava da ti radnici, koji se obraćaju poslodavcu tražeći određena prava, budu otpušteni i zamijenjeni ljudima koji prihvataju da šute. Ali ako svi radnici u kolektivu nastupaju zajednički, poslodavac je prisiljen da ih sasluša i udovolji nekim njihovim zahtjevima jer će u suprotnom njegov posao propasti.

U okolnostima kojima radimo i živimo jedini način da se radnici izbore za svoja prava je njihovo međusobno povezivanje i udruživanje u interesu zaštite i unapređenja vlastitih prava i interesa. Sindikat upravo predstavlja radničko udruživanje od najnižih nivoa pa sve do globalnog radničkog udruživanja, na nivou određene grane ili više njih. Sindikati su ti koji su jedini reprezentativni predstavnici radnika i članstva i kao takvi jedini mogu biti socijalni partneri poslodavcima i vladama u socijalnom dijalogu. Sindikati pregovaraju sa socijalnim partnrerima, zaključuju kolektivne ugovore i jedini su koji mogu pozvati na štrajk.

Međutim u BiH postoji problem nedostatka povjerenja u bilo kakve nosioce funkcija zbog brojnih slučajeva korupcije i kriminala kojima smo svjedočili posljednjih decenija.

Opće nezadovoljstvo reflektira se i na nezadovoljstvo i nepovjerenje prema Sindikatu i sindikalnim predstavnicima.

Imati jak i stabilan sindikat nije interes države, ali ni većeg broja poslodavaca, jer to znači imati ozbiljnog partnera koji se može suprostaviti i ozbiljno djelovati. Zbog toga se nastoji svim silama obezvrijediti sindikalni rad, a sindikat potpuno ugušiti i obezvrijediti.

Zbog toga svjedočimo međusobnim optužbama sindikalnih predstavnika, ali nerijetko i optužbama i prozivkama sindikalnih predstavnika od strane predstavnika socijalnih partnera, a da za to niko ne snosi posljedice.

Sindikati moraju biti  neovisni od poslodavaca, od vlasti i od političkih partija, sa definisanim ciljevima i sindikalnim zadacima!

Istina je da svjedočimo i različitim pojavama pristrasnosti sindikalnih predstavnika, njihovim odnosima sa političkim partijama i njihovim predstavnicima ili poslodavcima. Treba razlikovati dijalog od djelovanja u okviru određenih struktura. Samo neovisni sindikati i njihovi predstavnici mogu biti ozbiljni socijalni partneri!

Da li treba osuditi sindikat i sindikalno djelovanje odnosno odustati od sindikata ako je sindikalni predstavnik neaktivan i nesposoban? Šta ako sindikalni predstavnik radi u funkciji političke stranke čiji je član? Šta ako je sindikalni predstavnik podmićen i u dosluhu sa poslodavcem, te štiti prvenstveno njegove interese za neku protuuslugu?

Rezultat ne bi trebao biti odustajanje od sindikata. Sindikalno članstvo treba da bude aktivnije i informisanije, u vlastitom interesu. Radnici se moraju više sastajati, družiti, međusobno dogovarati, razmjenjivati iskustva, informacije i dogovarati. Samo tako se mogu spriječiti sve negativne posljedice i otkloniti negativnosti. Očuvati sindikat i spriječiti bilo kakvo političko djelovanje!

U principu, sve se svodi na volju i jedinstvo radnika da se sami izbore za bolje sutra, udruženi u radnički pokret, udruženi u sindikat. Sve je do nas. Šta ćemo učiniti?

Ne očekujmo da će neko drugi uraditi i učiniti nešto za nas radnike!

Snaga radničkog pokreta i Sindikata je u zajedničkom djelovanju radnika i njihovoj masovnosti!